Shvatila sam al je bilo kasno, da mu nisam draga...
Ponekad vratim vjeru u tebe...i onda lažna nada nikne za mene!!
S vremenom se vratim, dođem tamo, vidim ga...
Svaki put se ponadam. Ako sam se ja promijenila, možda je i on. Možda je oprostio. Ali, svaki put ista priča. Dođem na 2-3 dana, vidim ga, nađemo se. I tu noć smo zajedno dugo, dugo... I onda dođe jutro i svako na svoju stranu. I vidimo se i drugi dan, ali...onda se ne nađemo.
Ali se vidimo, i ja se opet nadam. Ako ništa bar ga mogu gledat. Kako kažu, bolje i mrvice s njegovog stola, nego ništa. I ta jedna, nekima budalasta noć, meni vrati svu nadu u njega. Da će možda pokazat osjećaje, da će me ponovno voljet.
Ali nije on od onih koji govore. Može me gledat , ljubit, grlit cijelu noć, ali da mi kaže što misli, e to od njega ne mogu očekivati. U tom smo pogledu drugačiji. Ja ću vikat, plakat, skakat od sreće, ovisno o raspoloženju, ali on ne. On će šutjet. Kada napravim krivu stvar, on šuti, a ja samo hoću da kaže nešto, da viče, da se naljuti, da pokaže da mu je stalo. On ostaje miran i samo mu se u očima vidi što osjeća. U očima koji nakon dugo vremena napokon pokazuju njegovo srce.
Volim te oči. I one vole mene. Jedino kroz njih ga ponovno upoznajem, ponovno imam. Njegove oči mi kažu sve. I više nego što bi se moglo riječima saznajem iz njegovih dodira. Ali ponekad želim da mi saspe u lice sve što me ide, sve što mu je ikada zasmetalo, samo da olakša dušu. Jer znam da bi onda i ja napokon mogla svoje reći. Reći koliko mi je stalo, koliko ga volim i da sve što želim je samo novi početak.
Osjećam se samo, prazno, ponekad tužno. Ne želim nikoga osim njega, ne mogu s nikim osim s njim. Svakim tuđim pogledom osjećam se prljavo, kao da ga varam, da varam samu sebe. I onda se vratim u svoj mir i shvatim da sam još uvijek potpuno njegova, iako on to ne zna…zna, ali ne želi prihvatiti.
I onda ga vidim, i onda ga opet imam. Traje kratko, ali ispunjava. I to traje danima nakon odlaska, ali kasnije nada nestane. Njega nema, nema ni mene…i opet ostajemo sami, prepušteni svijetu za koji nismo pripremljeni jedan bez drugoga… i volimo se, ali potajno, on mene, ja njega… i postoji ponos, jači od svega, koji ne dopušta sreću… sve dok se sve ne posloži na svoje mjesto.
Jer sve su to samo pusti snovi, mi smo mladi, doći će naše vrijeme. Sada je još nesigurno tlo u kojemu postoje korijeni ali treba vremena da se stvori cvijet.
Uvijek će biti nade…možda lažne, ali to je ono što meni treba. Nada, zbog koje se ni u kojem trenutku ne osjećam samom na svijetu, jer tamo negdje, nekad on će biti tu za mene, i pokazati da me još uvijek želi samo za sebe…
...sa svakim tuđim dodirom, sve si bliže meni...
Bilo je puno pokušaja zaborava...
Počnimo od prvog, kojim sam ga zapravo htjela odbaciti od sebe, sebe osloboditi od kasnije tuge. Ali on je oprostio, bar prividno. Ja, tada još naivna djevojčica, bila sam uvjeren da je to to, lifetime love.
Ali došao je i dan rastanka, kao i svim ljetnim avanturama. Obecavali smo si brda i doline, vječnu ljubav i vjernost. Hm, da... Cura od 14 godina kojoj je to bio, zapravo, prvi dečko i dečko od 16, kojem je do tada bio smisao ljeta galebarenje. Ali možda...
I tako je tužni rastanak prošao, došla sam kući, a sreća se nalazalila u sitnicama koje su se vecinom svodile na prepricavanje o njegovom savrsenstvu. On je nazvo svega 2 puta, a ja sam napravila poveci telefonski racun... Tako je bilo prvih mjesec dana, možda 2. Nakon toga je sve to nekako splasnulo, on se meni vracao u misli samo pred vecer kada bi ležela u krevetu i imala vremena misliti o "glupostima" ili kad bi se malo previse popilo.
I tako naivnoj djevojcici nije trebalo dugo, da shvati da ga ne može imati na daljinu. Što zbog nezrelosti, što zbog njenih potreba. I tako je prošlo par mjeseci, a ona upoznala, jednog starijeg dječaka. Podosta starijeg. I to se krenulo pretvarat u nesto vise, bilo je tu i srece i suza, ali nije dugo potrajalo. Bar ne ona "čvrsta struktura" svake veze, a s druge strane tu nije niti bilo dubljih temelja za nešto više. I onda je ona odlucila da joj je dosta, ali on nije odustajao, sve vise je navaljivao na malenu i ona bi s vremena na vrijeme popustila, ipak je bila samo čovjek željan iskustva i zadovoljštine. Neki će reć kurva, a ja... hm, možda sam i bila u to vrijeme.
Eto htjela sam da mladi gospodin pati koliko sam ja u početku kada se on poigravo samnom. I uspjela sam u tome. Govorio je mojim curama neka me zovu, da nisam u redu, da bi na kraju dosao do stvari koje je zpravo bilo gadno za slusat, ali bi se na kraju sve svelo na to kako mu je lijepo bilo samnom. Voljela sam slusat kako prica da me "voli", da bi htio samnom i samo samnom bit cijeli zivot, zapravo sam ga voljela gledati kako pati, a s vremena na vrijeme i malo zadovoljit svoje potrebe.
Možda sve ovo iz drugog kuta mene prikazuje kao odvratnu osobu, ali s obzirom na ono sto je pokuso napravit, mislim da cete me shvatit. Na pocetku je on mene natezo za nos, pa je htio bit samnom, pa nije. Nitko od njegovih nije smio znat. Kad je shvatio da ga ne želim više, pokušao je na silu. Ali, nije mu uspjelo. Ko bi reko da ce u maloj, tada 15/16ogodisnjoj djevojcici biti toliko snage da se othrva mladem gospodinu/starijem djecaku (kako god). I nakon te "nezgode" prekinula sam svaku vezu s njime. Kada su se stvari ohladile, a on nesrecu dozivio, na trenutak mi ga je bilo zao, ali nisam se pokajala. Znao me je zvati, nisam se javljala. Ali ponekad nebi prestajao i ja bi mu rekla da se mozemo vidjet a onda se nebi pojavila... I evo sada, par godina nakon svega, ja ne mislim na njega, ali on me se jos uvijek sjeti, kada se kuci vrati, jer vise ne zivi ovdje...
Ali da se ja vratim na onoga djecaka od 16 godina... zbog kojega je mozda i doslo do ovoga... s obzirom da ne zivimo niti blizu jedan drugoga i da se nismo culi podosta mjeseci, ja sam za jedne praznike dosla dolje i nisam znala kome da se javim. Nisam bila sama... ali me je svejedno bilo sram. I tako smo sjedile negdje na putu i on je prosao... Tada jos uvijek 14ogodisnjoj djevojcici je "stalo srce", protrnula je cijela i osjecala kao da je van svoga tijela. Bila je sretna svakim dijelom svoga bica, a samo ga je vidjela. Nisam imala snage viknuti da stane, ali moja prijateljica nije mogla dopustiti da samo prode. On je stao, pogledao i krenuo prema MENI...
Ovaj osjecaj ce znati samo oni koji vole na daleko, koji ne vidaju svoje ljubavi svakodnevno... Koji misle da su zaboravili, a samo su potisnuli. Nisu dugo vidjeli, pa su cak i zamjenu nasli. Ali ocito ne dovoljnu zamjenu za ono sta su imali, i možda izgubili. Za ono šta su od prvog dana zavoljeli... Sad ce mnogi rec djetinja zaljubljenost... možda i je, ali ona cvrsta, dugotrajna... Ko ce znat, mozda i prode s vremenom...ali evo vec godinama traje. I usrecuje me i rastuzuje.
Hodao je prema meni... Zaustavio se i pogledao me... i... poljubio me... i sve je bilo kao nekada... Znala sam da su svi oni u meduvremenu bili samo pokusaj zaborava i zamjene...
